Aktualno:

15.3.2010
Odmori i dopusti u skladu s novim Zakonom o radu

1. Stanka
Novim je Zakonom o radu propisano da maloljetni radnik koji radi najmanje četiri i pol sata dnevno ima svakoga radnog dana pravo na odmor (stanku) od najmanje trideset minuta neprekidno.
2. Dnevni odmor
Novim je Zakonom o radu propisano da tijekom svakog vremenskog razdoblja od dvadeset četiri sata, radnik ima pravo na dnevni odmor od najmanje dvanaest sati neprekidno, dok je stari Zakon o radu navedeno pravo propisivao za razdoblje između dva uzastopna dana.Iznimno, punoljetni radnik koji radi na sezonskim poslovima ima pravo na dnevni odmor u trajanju od najmanje deset sati neprekidno, pod uvjetom da se tom radniku u svakom razdoblju od osam dana osigura zamjenski dnevni odmor, u trajanju jednakom propuštenim satima odmora (u starom Zakonu o radu navedeno nije bilo propisano, već je bilo definirano da punoljetni radnik koji radi na sezonskim poslovima u industriji ima pravo na odmor između dva uzastopna dana u trajanju od najmanje deset sati neprekidno, ali najviše za šezdeset dana u jednoj kalendarskoj godini, koje odredbe međutim u novom Zakonu o radu nema).
3. Tjedni odmor
Novim je Zakonom o radu propisano da radnik ima pravo na tjedni odmor u neprekidnom trajanju od najmanje dvadeset četiri sata, kojem se pribraja dnevni odmor.Maloljetni radnik ima pravo na tjedni odmor u neprekidnom trajanju od najmanje četrdeset osam sati.Tjedni odmor radnik koristi nedjeljom, te u dan koji nedjelji prethodi, odnosno iza nje slijedi.Ako radnik ne može koristiti odmor na prethodno opisani način, mora mu se za svaki radni tjedan osigurati korištenje odmora u razdoblju određenom kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu, koje ne može biti duže od dva tjedna.Iznimno, radnicima koji zbog obavljanja posla u različitim smjenama ne mogu iskoristiti odmor zbog objektivno nužnih tehničkih razloga ili zbog organizacije rada, pravo na tjedni odmor može biti određeno u neprekidnom trajanju od najmanje dvadeset četiri sata, uz koji se ne pribraja dnevni odmor.
4. Najkraće trajanje godišnjeg odmora
Novim je Zakonom o radu propisano da radnik ima za svaku kalendarsku godinu pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna (po odredbama starog Zakona o radu radnik je imao pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje osamnaest radnih dana).Maloljetni radnik i radnik koji radi na poslovima na kojima, uz primjenu mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, nije moguće zaštititi radnika od štetnih utjecaja, ima za svaku kalendarsku godinu pravo na godišnji odmor u trajanju od najmanje pet tjedana (po odredbama starog Zakona o radu maloljetnici su imali pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje dvadeset četiri radna dana, a radnici koji rade na štetnim poslovima u trajanju od najmanje trideset radnih dana).
5. Utvrđivanje trajanja godišnjeg odmora
Novim se Zakonom o radu propisuje kako se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu uređuje ne samo trajanje godišnjeg odmora duže od najkraćega propisanog Zakonom o radu, već i broj radnih dana koji se uračunavanju u godišnji odmor radnika, s tim da se blagdani i neradni dani određeni zakonom i dalje ne uračunavaju u trajanje godišnjeg odmora, baš kao ni razdoblja privremene nesposobnosti za rad koje je utvrdio ovlašteni liječnik.
6. Rok stjecanja prava na godišnji odmor
U novom je Zakonu o radu termin „vojna služba/vojni rok“ zamijenjen terminom „vršenje dužnosti građana u obrani“, što je u skladu s izmjenom drugih primjenjivih propisa u odnosu na nepostojanje obveznog služenja vojnog roka u Republici Hrvatskoj (Odluka o nepozivanju novaka na obvezu služenja vojnog roka (Narodne novine br. 105/07), Pravilnik o dragovoljnom služenju vojnog roka (Narodne novine br. 70/08, 97/09) itd.
7. Naknada plaće za vrijeme godišnjeg odmora
U novom Zakonu o radu više nema odredbe kojom je bilo propisano kako se naknada plaće radniku mora isplatiti unaprijed, prije korištenja godišnjeg odmora, ako drugačije nije određeno kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a rijetki su bili poslodavci koji su tu svoju zakonsku obvezu ispunjavali. Obično se naknada plaće radniku isplaćivala u jednakim vremenskim intervalima kao i sama plaća, što je i radnicima odgovaralo zbog stalnosti i predvidivosti vremena njihovog primanja, pa je je novi Zakon o radu samo legalizirao postojeće stanje u velikoj većini slučajeva.
8. Naknada za neiskorišteni godišnji odmor
Novim je Zakonom o radu propisano da je u slučaju prestanka ugovora o radu, poslodavac dužan radniku koji nije iskoristio godišnji odmor u cijelosti, isplatiti naknadu umjesto korištenja godišnjeg odmora, koja se naknada određuje na način propisan za utvrđenje naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora, i to razmjerno broju dana neiskorištenoga godišnjeg odmora. Slijedom navedenog, iz teksta novog Zakona o radu brisana je odredba kojom je bilo propisano da pravo na godišnji odmor nema radnik koji je to pravo u cijelosti, za tekuću kalendarsku godinu, iskoristio kod prethodnog poslodavca, te da je poslodavac dužan, prilikom prestanka ugovora o radu, izdati radniku potvrdu o korištenju godišnjeg odmora.
9. Korištenje godišnjeg odmora u dijelovima
Novim je Zakonom o radu propisano da radnik ima pravo koristiti godišnji odmor u dijelovima, pa ako ga na taj način koristi, mora tijekom kalendarske godine za koju ostvaruje pravo na godišnji odmor, iskoristiti najmanje dva tjedna u neprekidnom trajanju (u starom je Zakonu o radu da radnik mora prvi dio godišnjeg odmora od najmanje dvanaest radnih dana neprekidno koristiti tijekom kalendarske godine za koju ostvaruje pravo na godišnji odmor), pod uvjetom da je ostvario pravo na godišnji odmor u trajanju dužem od dva tjedna.
10. Prenošenje godišnjeg odmora u sljedeću kalendarsku godinu
Novim je Zakonom o radu propisano da neiskorišteni dio godišnjeg odmora u trajanju dužem od dva tjedna, radnik može prenijeti i iskoristiti najkasnije do 30. lipnja iduće godine, s time da radnik ne može prenijeti u sljedeću kalendarsku godinu dio godišnjeg odmora određenog u trajanju dužem od dva tjedna, ako mu je bilo omogućeno korištenje toga odmora.Nadalje, novim je Zakonom o radu propisano da se prethodno opisana odredba ne primjenjuje na godišnji odmor, odnosno dio godišnjeg odmora koji je prekinut ili nije korišten u kalendarskoj godini u kojoj je stečen, zbog bolesti ili korištenja prava na rodiljni, roditeljski i posvojiteljski dopust (u starom je Zakonu o radu bio naveden samo rodiljni dopust), a koji radnik ima pravo iskoristiti do 30. lipnja iduće godine, s time da u novom Zakonu o radu više nema preduvjeta iz starog Zakona o radu koji je propisivao da je navedeno moguće samo pod uvjetom da je radnik radio najmanje šest mjeseci u godini koja prethodi godini u kojoj se vratio na rad.Završno, u tekstu novog Zakona o radu termin „vojna služba/vojni rok“ zamijenjen terminom „vršenje dužnosti građana u obrani“, što je u skladu s izmjenom drugih primjenjivih propisa.
11. Raspored korištenja godišnjeg odmora
Novim je Zakonom o radu propisano da poslodavac mora utvrditi raspored korištenja godišnjeg odmora najkasnije do 30. lipnja tekuće godine, te o rasporedu obavijestiti radnike.Radniku koji radi u nepunom radnom vremenu kod dva ili kod više poslodavaca, a poslodavci ne postignu sporazum o istodobnom korištenju godišnjeg odmora, poslodavci su dužni omogućiti korištenje godišnjeg odmora prema njegovom zahtjevu.
12. Plaćeni dopust
Novim je Zakonom o radu propisano da radnik ima pravo na plaćeni dopust u ukupnom trajanju od sedam radnih dana godišnje, ako to nije drukčije uređeno kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu (starim je Zakonom o radu bilo propisano da radnik ima pravo na navedeni dopust do ukupno najviše sedam radnih dana).
Finansing d.o.o.
knjigovodstveni servis
Zagreb - Osijek